BACILA SAM SVE NIZ RIJEKU

Zadnjih dana se osjećam prilično ne kao čovjek. Događa mi se da uopće ne osjećam više one finese koje sam nekada osjetila u razgovoru s ljudima do kojih mi je bilo stalo ili sam barem tako mislila. Ne osjećam više značaj onih kratkih zastajkivanja u govoru osobe koju gledam u oči iako joj ne vidim unutrašnjost njenog mozga. Snižavanje ili povećavanje tona, visokosilazna intonacija i sve ostale karakteristike mi više ništa ne predstavljaju. Pitam se ponekad još čujem li ih ja ili samo zamišljam i reproduciram neki imaginarni razgovor u svojem skrovitom prostoru između šavova na lubanji.

Onda, inače, ja sam sasvim dobro. Nisam dugo pisala jer sam lijena pisati i jer ne koristim internet u onoj količini koja je prošlih razdoblja predstavljala minimum.

Pijem jer sam žedna,

plačem jer imam previše tekućine u organizmu.

Otkrila sam da se moj najbolji prijatelj boji visine. A on da se ja bojim žaba.  Njegova cura misli kako sam ja pretjerano zainteresirana za sva područja vezana uz njega. To misli i moj dečko. Ja im se smijem.

kupila sam kompilaciju hitova stare Juge i poklonit ću je mami za Božić. Ona je iz prošlog stoljeća. Ja sam isto, al se tako ne osjećam.

kad mi se dešavaju  neke stvari.

Koja poezija! Ne, stvarno. Neki dan sam jako puno razmišljala o jednome dečku. S njim sam imala dosta problema u nalaženju zajedničkih interesa i odgovarajuće frekvencija i svih ostalih inih stvari koje trebate usuglasiti svesno ili nesvjesno sa nekim s kim želite dogurati do neke stepenice u životu, ali iz nekog mi je kuta uvijek slao neke signale koje su me privlačili k njemu - uvijek i iznova. Sve do nedavno.

 I sad, ljudi moji, ja vam tako usprkos dužem vremenu i vodi koja je protekla ispod savskog mosta, razmišljam o njemu cijeli Božji dan i na kraju ga i vidim. Ali ne bilo kako. Vidim ga ja sa drugom . Zagrljeni oni sretno hodaju ulicom i (saznajem) odlaze k njemu doma.  Valjda nije moglo bolje od toga! Ali sve je to još ništa, sve je to još toliko bezazleno... On me valjda ne primjećuje, a ja ih puštam da mi prođu ispred nosa, a ne osjećam - NIŠTA.

Gledam za njima, trznem se na trenutak. Lecne me nešto i presječe kralješničku moždinu, ostajem paralizirana. Ali ne osjećam još uvijek doslovno NIŠTA. Ostajem ukopana na mjestu dok moje drugarice i dalje hodaju. I sad se ja otkočim, nekako se otmem bezosjećajnom stanju i potrčim naprijed.

Doletim do njih u mahu, ali ostajem iza. Osjećam se kao u zrakopraznom prostoru. E da mi je biti prozirna pa dvadeset četiri sata stajati s njima! Ne primjećuju me. Dvojim oko toga jesam li umrla pa sam za njih nevidljiva.

Čuje se truba automobila. Zasljepljuje me svijetlo farova i najednom osjetim tupu bol i hladani zadah asfalta...

Ja imam nesretnu narav.

...to da ljubav nekog takvog divljaka nije mnogo bolja od ljubavi otmjenih kavalira () iz elitnog društva... I da prostodušnost takvih divljaka i njihova povremena srdačnost isto tako dosadi kao i privlačnost mladog gospodina u odijelu.

I oni misle da ću ja ovo pit! Samo čekam...

do čitanja...